Foto: aranjuez1404, Flickr
Nakon dramatičnih pregovora koji su se protegli duboko u noć i sve do ranih jutarnjih sati 27.listopada, čelnici Europske Unije postigli su s europskim bankarima sporazum. U njemu se najavljuje otpis 50 posto dugova Grčke, predviđa se dokapitalizacija europskih banaka do razine devet posto ukupne aktive, a dogovoreno je i povećanje izdvajanja u Europski fond za financijsku stabilizaciju (EFSF), u koji bi umjesto 440 milijardi eura trebalo prikupiti ukupno do 1000 milijardi eura.
Što ovaj najnoviji dogovor europskih čelnika znači za ulagače u zlato i srebro? Je li njime postignuto trajno rješenje za sve probleme europskoga financijskog sustava, zbog čega će plemenite kovine prestati biti zanimljiva investicijska kategorija?
Nepoznati detalji sporazuma
Kada se na kioscima ujutro, nakon dogovora, pojave prva novinska izdanja, neupućeni će novinari zacijelo slavodobitno zaključiti kako je kriza izbjegnuta, kako je Europa ponovno pokazala zrelost i odlučnost da se nosi s problemima, te da je Europska Unija na dobrome putu da ponovno uspostavi stabilnost i povjerenje u bankarski i financijski sustav. Možda će se u ponekom tekstu stidljivo spomenuti kako konačni detalji sporazuma još uvijek nisu do kraja poznati, ali će ta činjenica odmah biti umanjena komentarom kako to ipak ne znači da pomak u pravome smjeru nije postignut.
Bojim se, međutim, da će takve analize stanja zapravo predstavljaju zamagljivanje realnosti, a možda čak i obmanjujuću propagandu. Istina je da će se, zahvaljujući najnovijem dogovoru, na tržištima kapitala napetost i neizvjesnost barem privremeno smanjiti. Istina je i da čelnici Europske Unije čine sve kako bi pokušali riješiti desetljećima nagomilavane probleme u bankarskom i funancijskom sustavu. No, čini se da malo tko primjećuje činjenicu da u Europskome fondu za financijsku stabilizaciju, koji bi trebao osigurati da se ne dogodi najcrnji scenarij raspada novčanoga sustava, ni prije sinoćnjega dogovora u Bruxellesu, nije bilo 440 milijardi eura. Riječ je samo o obećanjima država članica da će novac dati. Kako li će se tek ni iz čega namaknuti novodogovorenih 1000 milijardi eura, misterij je na koji vjerojatno ne znaju odgovoriti Angela Merkel, Nicolas Sarkozy, Silvio Berlusconi, ni David Cameron.
Kupovina utjecaja
Slično pitanje može se postaviti i za proces dokapitalizacije europskih banaka. Tko će financijskim institucijama Staroga kontinenta, koje su u dubokoj strukturalnoj krizi, dati milijarde i milijarde eura, kako bi dostigle predviđenu kapitaliziranost? Čini se kao da europski čelnici smatraju da se novac fermentira u kompostu otpadaka neispunjenih obećanja.
Najvjerojatniji scenarij namicanja svih tih silnih milijardi jest tiskanje novca u Europskoj središnjoj banci. Možda će Kinezi doprinjeti dio, ali zacijelo ne sve. Oni imaju goleme količine sredstava koje nastoje potrošiti diljem svijeta, i na taj način kupiti utjecaj za budućnost. Većinu potrebnih sredstava države članice Europske Unije proizvest će ni iz čega, zaduživanjem budućih generacija svojih građana kroz izdavanje državnih obveznica. Bit će to novi dug oko vrata maloga čovjeka.
Novi krug tiskanja novca dovest će do novoga kruga inflatornih očekivanja. A u takvim okolnostima, plemenite kovine i dalje će biti odabrana investicijska klasa.
